Tko je opet pustio posao u moju glavu?

Tehnologija bi nam trebala vraćati pažnju, a ne stvarati još jedno mjesto koje moramo provjeravati.

Prvi dan nakon godišnjeg uvijek napravim istu pogrešku: otvorim mail prije prve kave. Kažem si da ću samo kratko pogledati što me čeka. To je rečenica istog kova kao i: „Idemo samo malo na Špancirfest.” Nitko joj ne vjeruje, ali je svejedno redovito izgovaramo.

Nekoliko minuta poslije imam otvoreno desetak mapa, tri programa, dvije tablice i nekoliko poruka označenih crvenim uskličnikom, iako je poslana prije deset dana. Još nisam napravila ništa konkretno, a već osjećam da bih trebala novi godišnji. Ne umara me posao. Umara me sve ono oko njega što traži da pamtim, tražim, provjeravam i povezujem.

I tu za mene počinje priča o digitalizaciji. Koliko god bih ponekad htjela ne mogu joj pobjeći. Pa smo nekako s vremenom naučile funkcionirati. Nešto poput odnosa snahe i svekrve :-) Nije to bezuvjetan odnos da se razumijemo. Moj uvjet, postulat, teza, nazovite kako želite ali dobra tehnologija za mene je ona koja ne traži još moje pažnje. Sasvim suprotno, želim da mi dio pažnje, moždanih vijuga i vremena vrati.

Prikazat ću to i u realnom vremenu, da ne ostane samo sve na teoriji. Vrijeme je sadašnje, a mjesto moj rodni kraj-Zagorje.

U kraju gdje sam odrasla kraj ljeta ima svoju glazbeni završetak. Razni lokalni festivali...Nezaobilazan Špancirfest, pa Krapinski festival. Znaš da je jesen tik iza ugla, ali još ima vremena za druženje i ono poznato: „Idemo samo malo pogledati.” Rečenicu kojoj nitko više ne vjeruje.

I tako smo se i ove godine u ritmu plesa oprostili nekako od ljetnih radosti, prije svega neke lakoće i razigranosti, ali i energije koju ljeto samo po sebi nosi.

Ovo ljeto je bilo za moju obitelj malo drugačije. Imali smo nekoliko manjih godišnjih odmora. Malo odmora, malo planova, malo rada, pa opet red druženja s dragim ljudima, neka nova poznanstva, ali i otpuštanje ponečega starog — navika, očekivanja i odnosa koje ponekad održavamo iako znamo da nema više razloga za to. A ljeto nudi i vremena za neka nova znanja.

Posebno me veseli gledati muža kako svake godine usvaja neku novu vještinu. Kao gradsko dijete već je savladao vinogradarstvo, cijepanje i pospremanje drva za zimu i izradu drvenog namještaja. Podrumarenje je složeniji proces i to još uči, a ove se godine posvetio preradi voća i proizvodnji raznih (ne)alkoholnih derivata. Kod nas voće rijetko dobije priliku postati običan kompot.

Najljepše mi je to zajedničko vrijeme: njegova znatiželja, strpljenje mojih prijatelja, radne akcije koje završe druženjem dugo u noć i smijeh zbog kojeg sljedeći dan dobro znamo da nam trbušnjaci postoje.

I dok ih gledam, profesionalna deformacija ne miruje. Razmišljam o povezivanju procesa. Netko ima voće, netko opremu, netko iskustvo, a netko želi naučiti. Treba znati tko će što napraviti i kada. Voće, za razliku od nas, nema običaj reći: „Može to i sljedeći tjedan.”

Profesionalna deformacija ne ide na godišnji

Na poslu vrlo brzo vidimo što se događa kada procesi nisu povezani. Obično kod klijenata, ali dogodi se i nama. Podatak ostane u jednoj aplikaciji, kolega ga traži i želi u drugoj, a netko ga na kraju prepisuje u tablicu ili napravi treći program koji sve objedinjuje. Treba imati alate, tehnologiju, i tada osoba koja je ranije morala držati sve u glavi i na okupu lako može otići na godišnji.

Zato se nakon odmora ne vraćamo samo velikoj količini posla. Vraćamo se i istim procesima koji su nas umarali prije nego što smo otišli: traženju informacija koje već postoje, provjeravanju procesa i zadataka i je li kolega završio svoj dio.

Takvi zadaci možda ne zauzimaju mjesto u kalendaru, ali uredno zauzimaju mjesto u glavi. Sjede tamo bez najave, ne plaćaju najamninu i jave se baš kada pokušavam zaspati: „Jesi li odgovorila?”, „Je li uplata prošla?”, „A onaj izvještaj?” Ponekad me ne umori količina posla, nego to malo interno dežurstvo koje nikada službeno nije završilo.

Kada tehnologija postane još jedan posao

Tehnologija bi nam trebala pomoći — i često zaista pomaže. Omogućuje da informacije budu dostupne, da proces ne stane kada netko ode na godišnji i da kupac ne mora čekati jedinu osobu koja zna gdje se nešto nalazi.

Ali ponekad dobijemo još jednu aplikaciju, još jednu lozinku, još jednu tablicu i još jedan kanal komunikacije. Ja već imam dovoljno mjesta na kojima mogu nešto previdjeti; stvarno mi ne treba novo. Umjesto da tehnologija pamti za nas, mi pamtimo kako funkcionira tehnologija. Zato otpor prema digitalizaciji često nije strah od novoga, nego sasvim razuman strah da ćemo dobiti još jedan sustav koji treba hraniti, ažurirati i povremeno pitati zašto opet ne radi.

Vrijednost tehnologije zato ne bismo trebali mjeriti samo brojem funkcija ili zadataka koje može obaviti. Važno je i koliko nam pažnje vraća. Dobra tehnologija pamti ono što mi ne moramo pamtiti, povezuje podatke koji bi inače ostali razdvojeni i automatski obavlja korake koji ne zahtijevaju ljudsku procjenu. Upozori nas kada se dogodi nešto važno, ali šuti kada je sve u redu.

Najbolja tehnologija možda je upravo ona koju najmanje primjećujem. Ona ne traži pohvalu, ne šalje mi obavijest da je uspješno poslala obavijest i ne očekuje da joj se svako jutro javim. Jednostavno radi svoj posao i dopušta meni da radim svoj.

A gdje sam u svemu tome ja?

Lako prepoznam proces koji zapinje na poslu. Kod sebe sam nešto manje učinkovita. Ako sam cijeli dan dostupna, kada se zapravo isključujem? Jesam li se naspavala? Jesam li jela sjedeći ili usput? Jesam li nakon posla prestala raditi ili sam samo preselila posao na mobitel, i radnu stolicu zamijenila foteljom ili još gore krevetom?

Ne bih htjela ni brigu o sebi pretvoriti u još jedan projekt, s pokazateljima uspješnosti, aplikacijom koja me podsjeća da dišem i tjednim izvještajem o kvaliteti odmora. Dovoljno je za početak ne čekati godišnji da bih nekoliko dana živjela tempom koji mi odgovara.

Tehnologija sama neće stvoriti zdrav odnos prema poslu. Ne može odlučiti koje ćemo granice postaviti niti umjesto nas reći da nešto može pričekati do sutra. Ali može pomoći da između poruke i naše reakcije ponovno nastane malo prostora: da procijenimo je li nešto doista hitno, završimo jedan zadatak prije sljedećega i razgovaramo s čovjekom bez istodobnog gledanja u tri druga ekrana.

To možda ne izgleda kao velika digitalna revolucija. Za naše zdravlje, koncentraciju i odnose može biti važnije od još jedne nove funkcionalnosti.

U jesen ne moramo ući brže

Nakon odmora lako osjetimo potrebu da brzo nadoknadimo propušteno, kao da nekome dugujemo dokaz da smo se zaista vratili. Ali odmor nije dug koji treba vratiti prekovremenim radom.

Možda se zato ne trebamo pitati kako ćemo napraviti više, nego što više ne bismo trebali raditi na isti način. Što stalno ponavljamo, a moglo bi jednostavnije? Koje smo obveze preuzeli samo zato što nam je bilo neugodno odbiti? Koje informacije i dalje tražimo, iako bi trebale biti dostupne na jednom mjestu? I s kim stvarno želimo popiti onu kavu o kojoj već mjesecima govorimo?

Odlučila sam. U jesen idem bistrije glave. Želim pojednostavniti ono što na poslu stalno zapinje, ali i bolje povezati ono što mi je važno s onim za što stvarno odvojim vrijeme. Dogovoriti kavu. Popiti taj željeni koktel. Ostaviti neku večer praznu za knjigu. Primijetiti umor prije nego što se počnem ljutiti na sve oko sebe.

Čekat će me posao, odluke i poruke s uskličnicima. Najdraže će mi i dalje biti one ispod kojih piše: „Riješeno.” Posebno kada je riješeno bez mene.

A u međuvremenu s mužem sam dogovorila još jedan mali godišnji sljedeći tjedan. Termin je u kalendaru. Taj smo proces uspješno povezali. Ljeto će nam još malo trajati. Sve ostalo morat će se uskladiti.