Rast nije besplatna

Za nama su jesenska ravnodnevnica i equilux – onaj kratki trenutak u godini kada su dan i noć gotovo jednako dugi. Upravo me ta gotovo savršena, ali ipak ne potpuno precizna ravnoteža potaknula na razmišljanje: mora li naš život doista biti 50 : 50 ili je važnije prepoznati što nas prazni, a što nam vraća energiju?

Ove me godine jesen zatekla pomalo nespremnu. Iako je kalendar jasno pokazivao da je ljeto završilo, još sam se neko vrijeme ponašala kao da je rujan samo njegov nastavak. Sandale su još uvijek bile pri ruci, a jakna negdje spremljena.

A onda sam se jednog jutra ovaj tjedan sasvim uobičajeno uputila na posao u sandalama i bez jakne, dok je vani bilo manje od deset stupnjeva. Ne znam što je u toj priči gore: činjenica da nisam provjerila temperaturu ili to što sam, kada sam već bila vani, odlučila da se neću vratiti. Ako sam se već odjenula prema vlastitoj vremenskoj prognozi, očito ću je i živjeti.

U Ljubljani jesen donosi još nešto što nikada nisam posebno voljela – maglu. No često je dovoljno otići malo dalje ili malo više i iznad nje nas dočeka sunce. Dolje se čini da je cijeli svijet siv, a nekoliko kilometara dalje shvatiš da sunce nije nestalo, samo ga s mjesta na kojem trenutačno stojiš ne vidiš.

Prošli smo tjedan uzeli pet dana godišnjeg odmora. Jednostavno smo bili iscrpljeni i osjetili da je pametnije stati sada nego čekati trenutak kada nam tijelo više neće prepustiti tu odluku.

Možda sam odmor nekada više povezivala s kalendarom: godišnji je ljeti, vikend je namijenjen odmoru, navečer se ne radi. Gotovo kao dobra Excel tablica. Problem je u tome što tijelo ne čita Excel i nije ga briga što je projekt važan ili što ćemo „izdržati još samo ovaj tjedan“.

Samo nekoliko dana nakon godišnjeg vratila sam se u suprotan ritam: posao se pojačava, vikendi su sve češće radni, a istodobno prihvaćam stvari izvan svoje zone komfora i učim nove stvari.

I to mi se sviđa. Osjećam da profesionalno rastem, ali sve jasnije vidim nešto o čemu premalo govorimo: rast nije besplatan. Novi projekt može biti odlična prilika i istodobno zahtijevati više koncentracije, putovanje može biti prekrasno i iscrpljujuće, a profesionalni iskorak donosi i novu odgovornost.

U fiziologiji postoji pojam alostaze – održavanja stabilnosti prilagodbom promjenama. Problem nastaje kada je zahtjeva previše ili nakon njih nema dovoljno vremena za oporavak. Tada govorimo o alostatskom opterećenju – cijeni koju tijelo s vremenom plaća za neprestanu prilagodbu.

Problem, dakle, nije u tome što izlazimo iz zone komfora. Bez toga nema razvoja. Problem nastaje ako se nakon svakog izlaska iz nje više nemamo kamo vratiti.

Protuteža nije uvijek odmor

Regeneraciju često povezujemo s mirovanjem: snom, šumom, tišinom i isključenim telefonom. Ali moja protuteža intenzivnom razdoblju nije uvijek odmor.

Ovaj vikend čekaju me prijatelji, koncert, glazba, razgovori i vjerojatno manje sna nego što bi mi preporučila bilo koja aplikacija za praćenje zdravlja. Pa ipak znam da će me mnogo toga ispuniti energijom.

Nisu sve aktivnosti jednake samo zato što zauzimaju mjesto u kalendaru. Neke nas iscrpe, druge napune, a neke čine oboje: fizički nas umore, a istodobno nam vrate osjećaj bliskosti, veselja ili smisla.

Slično doživljavam i terapije u prirodi. One jesu posao i zahtijevaju pripremu i odgovornost, ali nakon njih često imam osjećaj da sam energiju dala, a ne izgubila. Zato mi je važnije pitanje: što me prazni, a što me unatoč uloženom naporu puni?

Ponekad ta protuteža nije ni godišnji odmor, ni šuma, ni cijeli slobodan dan. Veseli me već i kada muž i ja ujutro uspijemo uhvatiti deset minuta za zajedničku kavu na balkonu, osobito ako uspijemo uhvatiti i sunce. Ne događa se svaki dan, osobito ne kada rasporedi već rano ujutro krenu svaki u svom smjeru, ali možda je upravo zato tih deset minuta toliko dragocjenije. Ne uklanjaju umor, ne brišu obveze i ne čine ostatak dana manje zahtjevnim, ali nas nakratko izvuku iz uloge dvoje ljudi koji organiziraju posao, dom, rasporede i sve ono što odrasli očito beskonačno organiziramo te nas vrate u nešto mnogo jednostavnije – u nas dvoje uz kavu.

Takvi me trenuci podsjećaju da ravnoteža ne mora nužno biti veliki rez u kalendaru. Ponekad se skriva u zajedničkoj kavi, kratkoj šetnji, nekoliko minuta na suncu ili razgovoru bez gledanja na sat. Važno je prije svega da stvari koje nas vraćaju sebi ne budu prve koje uklonimo kada raspored postane naporan.

Jednom će odgovor biti šuma i mir, drugi put prijatelji i koncert, treći put pet dana godišnjeg odmora. Regeneracija ne znači nužno odsutnost aktivnosti i nije sve što nas umori automatski loše za nas.

Ako u život ulazi nešto novo, negdje mora nastati prostor

U posljednjih nekoliko mjeseci neke su stvari koje sam započela počele donositi rezultate. Profesionalno ulazim u nova područja, terapije se razvijaju i pojavljuju se nove prilike.

Kada nešto počne uspijevati, često ne dolazi mirnije razdoblje, nego više odgovornosti, odluka i stvari kojima bismo mogli reći „da“. Rast lako možemo zamijeniti za neprestano dodavanje, kao da sve novo možemo jednostavno staviti na sve ono što već postoji.

Ali negdje postoji granica naših mogućnosti. Ako u život ulazi nešto novo, negdje mora nastati prostor.

Tu se vraćam ravnodnevnici i equiluxu. Jesensku ravnodnevnicu zamišljamo kao savršenu ravnotežu dana i noći, iako u stvarnosti nije potpuno tako. Ta mala astronomska „nesavršenost“ lijepo ruši našu potrebu da i naša ravnoteža izgleda savršeno.

Koliko često pokušavamo živjeti prema načelu 50 : 50? Ako smo puno radili, trebali bismo jednako toliko odmarati. Ako je jedan vikend bio radni, sljedeći bi trebao biti slobodan. Kao da jednoga dana možemo savršeno izjednačiti sve dijelove života.

Priroda se time ne opterećuje. Dani postaju kraći, nešto dozrijeva, nešto završava svoj ciklus, a nešto već pohranjuje energiju za zimu. Priroda nema KPI za broj novih listova u prosincu.

Digitalni svijet, međutim, nema godišnja doba. E-mailu je svejedno jesmo li umorni, kalendar ne zna da smo loše spavali, a telefon sam od sebe neće smanjiti broj obavijesti.

Tehnologija mi omogućuje da učim brže, pronađem informacije kada su mi potrebne, radim s različitih mjesta, upoznajem ljude i prihvaćam prilike koje bi nekada bile mnogo teže dostupne. Problem nastaje kada mogućnost neprimjetno pretvorimo u obvezu. Mogu odgovoriti odmah, mogu završiti još samo ovo, mogu u nedjelju otvoriti računalo, mogu na godišnjem odmoru provjeriti e-mail i mogu prije spavanja napraviti još jednu stvar. Naravno da mogu. Ali „mogu“ i „moram“ nisu ista riječ i na to se u posljednje vrijeme moram sve češće podsjećati.

Možda mi je zato i ljubljanska magla počela biti malo draža. Kada si usred nje, brzo povjeruješ da je sve sivo, a onda odeš malo više i shvatiš da je iznad tog sloja cijelo vrijeme vedro nebo.

Naravno, ne možemo svaki problem riješiti šetnjom i pogledom prema suncu. Neke probleme treba riješiti, neke granice postaviti, a ponekad nam je potreban razgovor, liječnik, terapeut, pomoć ili nekoliko poštenih noći sna.

Ponekad nam je, međutim, potrebno samo malo odmaka: šetnja, san, kava na balkonu ili razgovor s nekim kome vjerujemo. Nije svaka magla znak da smo izgubili smjer; ponekad jednostavno još nemamo dovoljno dobar pogled.

Ravnoteža mi se zato sve manje čini kao konačno stanje, a sve više kao sposobnost da dovoljno rano primijetim kada sam predugo nagnuta na jednu stranu. Jedan će tjedan posao trebati više mene, drugi put ću ja trebati više sebe.

Ove jeseni čeka me dosta posla i novih izazova, čemu se veselim. Jednako se veselim prijateljima, koncertu, terapijama, prirodi, jutarnjoj kavi s mužem i trenucima u kojima ne moram ništa dokazivati.

Savršenih 50 : 50 gotovo sigurno neće biti. I više nisam sigurna da bi trebalo biti.

Sandale još nisam potpuno pospremila, iako sam jaknu ipak pronašla, što za sada smatram sasvim solidnim napretkom. Kada se Ljubljana ponovno sakrije pod maglom, pokušat ću se sjetiti da sunce nije nestalo samo zato što ga trenutačno ne vidim.

Možda je slično i s ravnotežom. Ne moramo je savršeno izračunati; možda je dovoljno prepoznati što nas puni, što nas prazni i čemu moramo dati malo više prostora.