Kad sigurnost više nije nešto što uzimamo zdravo za gotovo

U posljednje vrijeme hakerski napadi više nisu nešto o čemu čujem u vijestima i pomislim kako se događa nekome drugome, jer dogodili su se ljudima koje poznajem, mojoj obitelji, i dovoljno blizu mene da više ne mogu o njima razmišljati samo kao o još jednoj digitalnoj prijetnji o kojoj svi znamo da postoji.

Jedan dan netko se više ne može prijaviti na svoj račun, drugi nekome datoteke postanu nedostupne, treći stigne čudna poruka, lažni mail ili pokušaj prijave s drugog kraja svijeta, a ponekad sve počne toliko obično da u prvom trenutku uopće ne izgleda kao nešto zbog čega bi trebalo stati.

Ako vi još nikada niste imali takvo iskustvo, niti ga je imao netko vama blizak, onda ste među rijetkimsretnicima i zaista se nadam da će tako i ostati.

Možda sam upravo zato posljednjih tjedana počela malo drugačije razmišljati o sigurnosti, ne samo o onoj tehničkoj, o kojoj najčešće govorimo kada spomenemo hakiranje, lozinke, zaštitu podataka i sigurnosne kopije, nego o osjećaju sigurnosti općenito i o onome što se dogodi kada odjednom shvatimo koliko je velik dio našeg života spremljen negdje gdje ga zapravo ne možemo dotaknuti.

Fotografije, dokumenti, ugovori, kontakti, poruke, posao koji smo radili mjesecima ili godinama, uspomene, komunikacija, a ponekad i cijelo poslovanje – sve je tu, svaki dan, i toliko smo se navikli na tu dostupnost da o njoj gotovo ne razmišljamo, sve dok jednoga dana možda više nije.

Prošli put pisala sam o tome kako se nakon ljeta posao vrlo brzo ponovno useli u glavu, jer je dovoljno otvoriti prvi mail i prije prve kave ponovno smo unutra, u rokovima, porukama, sastancima i stvarima koje su opet hitne.

Sredina je listopada i taj prijelaz iz ljeta u jesen uvijek osjetim prije nego što ga vidim u kalendaru; jutra su hladnija, svjetlo je drugačije, nakon nekoliko kišnih dana ponovno se osjeti miris zemlje, a priroda kao da polako mijenja ritam.

Mi radimo upravo suprotno i ubrzavamo.

Telefoni ponovno više zvone, inboxi se pune, kalendari dobivaju boje i vrlo brzo opet pokušavamo napraviti nekoliko stvari odjednom, upravo u trenutku kada postajemo najranjiviji.

Ne zato što ne znamo da ne treba kliknuti na sumnjivu poveznicu, jer znamo i da nije pametno posvuda koristiti istu lozinku, da treba imati dodatnu potvrdu prijave, sigurnosne kopije i da vrijedi još jednom provjeriti kada nam netko iznenada pošalje novi broj računa za uplatu.

Problem je što sve to vrlo dobro znamo kada imamo vremena razmišljati.

Puno je drugačije kada kasnimo, telefon zvoni, netko nas nešto pita, istovremeno odgovaramo na nekoliko poruka i crvenih uskličnika, jer tada čovjek često ne pogriješi zato što ne zna bolje, nego zato što želi završiti još jednu stvar, otvori dokument jer izgleda poznato ili odgovori jer netko čeka.

Možda me zato danas više nego prije brine kultura stalne hitnosti koju smo sami stvorili, jer ako je gotovo sve hitno, onda u jednom trenutku više ni ne razlikujemo što je zaista važno, nego samo reagiramo.

A netko s druge strane računala upravo na to računa.

Tu se za mene digitalna sigurnost i zdravlje na poslu počinju preklapati puno više nego što na prvi pogled izgleda, jer zdravo radno okruženje nikada nisam doživljavala samo kao pitanje dobrog stolca, dovoljno svjetla ili povremenog team buildinga, nego i kao okruženje u kojem čovjek može razmišljati, u kojem nije svaka poruka alarm i u kojem postoji dovoljno povjerenja da netko može zastati i reći: „Ovo mi izgleda čudno, hajdemo još jednom provjeriti.“

A još važnije, da može reći: „Pogriješio sam.“

Jer pogreške će se događati, bez obzira na to koliko dobru tehnologiju, skupu zaštitu ili pravila imamo, a na kraju će negdje ipak sjediti čovjek koji je možda imao lošu noć, nešto ga brine kod kuće, kasni s poslom i baš u pogrešnom trenutku napravi jedan klik previše.

Meni je puno zdraviji sustav onaj u kojem će taj čovjek odmah reći što se dogodilo nego onaj u kojem će pokušavati sakriti pogrešku jer ga je strah reakcije, jer tu sigurnost prestaje biti samo IT tema i postaje pitanje odnosa, povjerenja i zdravlja organizacije.

Možda me zato priroda toliko često vraća pitanju otpornosti, jer u prirodi sigurnost nikada ne znači da se ništa loše neće dogoditi; doći će oluja, jaka kiša, suša ili požar i ono što je do jučer izgledalo stabilno može se vrlo brzo promijeniti.

Priroda svoju otpornost ne gradi na ideji da se promjena neće dogoditi, nego se prilagođava onome što dođe, pa mi se čini da bismo i sigurnost trebali češće gledati na sličan način.

Naravno da trebamo dobre lozinke, dodatnu zaštitu, sigurnosne kopije, ažurirane sustave i ljude koji znaju prepoznati kada nešto nije u redu, ali jednako je važno znati što ćemo napraviti ako netko ipak pronađe način da uđe.

Možemo li nastaviti raditi, imamo li podatke negdje drugdje, znamo li kome se javiti, hoćemo li reagirati mirno ili će nastati kaos i hoće li osoba koja prva primijeti problem odmah nešto reći?

Otpornost nije život bez problema, nego sposobnost da nas problem ne odnese sa sobom.

U posljednje vrijeme puno govorimo o zdravlju, ali ga često dijelimo na odvojene dijelove: fizičko zdravlje je jedno, mentalno drugo, posao treće, sigurnost podataka četvrto, a vrijeme koje provodimo na telefonu nešto peto.

Meni se sve više čini da je to zapravo jedna ista priča.

Ako se ne osjećamo sigurno, tijelo to zna; ako stalno očekujemo novu poruku, problem ili alarm, tijelo to zna; ako radimo u okruženju u kojem se bojimo priznati pogrešku, zna i to, baš kao što zna i kada više nemamo trenutak u kojem ne moramo biti dostupni.

Zato mi se čini da zdravo digitalno okruženje počinje puno prije nego što instaliramo zaštitu na računalo, a završava puno kasnije nego kada zatvorimo laptop, jer počinje našim navikama, odnosima i načinom na koji radimo, nastavlja se dobrom tehnologijom i pravilima koja imaju smisla i onda kada nešto pođe po zlu, a završava možda upravo negdje vani, gdje ponovno osjetimo da postoji svijet koji ne treba lozinku.

Sredina je rujna i priroda već polako mijenja ritam, podsjećajući nas da ne možemo cijele godine živjeti istom brzinom, pa je možda upravo ovo dobar trenutak da i mi provjerimo svoje sustave – one u računalima, svakako, ali i one u sebi.

Da promijenimo lozinku koju predugo koristimo, napravimo sigurnosnu kopiju onoga što ne želimo izgubiti i ugasimo pokoju nepotrebnu obavijest, ali možda i da se zapitamo što u vlastitom životu predugo ostavljamo nezaštićeno, što uzimamo zdravo za gotovo i za što samo pretpostavljamo