Jesen bez brojki: kad tehnologija utihne

U svijetu koji stalno broji korake, otkucaje i kalorije – možda je najveći luksuz ne mjeriti ništa.

Jesen je, kao i svake godine, počela užurbano. Konferencije, forumi, paneli, događanja – svi kao da žele nadoknaditi ljeto. Telefoni ponovno zvone, inbox se puni, kalendar se pretvara u šahovsku ploču. Svijet se vraća u pogon.

A ja? U svijetu koji se ubrzava, ja sam se ovaj mjesec usporila. I to neplanirano. Mogu reći čak i ne svojom voljom, već je to ponovno bila viša sila. Nemojte se molim odmah smijati zbog ovog što slijedi.

Naime pokvario mi se pametni sat – moj mali digitalni nadzornik koji mi je godinama mjerio sve: korake, puls, san, stres, ciklus, pa čak i raspoloženje. Prvih nekoliko dana osjećala sam se kao da mi je netko ukinuo kompas. Nema brojki, nema grafikona, nema upozorenja, poruka ni poziva. Samo – tišina. Mobitel je i dalje uglavnom po strani, što znači da su neke poruke i pozivi odgovoreni s odgodom. I to mi je sasvim u redu.

Shvatila sam da, baš kao što ne želim biti stalno dostupna drugima, ne želim ni drugima nametati svoj ritam i tempo. Zato sam to napisala i u potpisu maila – da svi imamo svoj ritam, da poruku šaljem u svom, i da ih to ni na koji način ne obvezuje da odgovore odmah. Neka odgovore kad im odgovara.

Ali onda se dogodilo nešto neočekivano. Počela sam slušati svoj unutarnji sat. Tijelo mi je samo reklo kad sam umorna, gladna ili odmorna. Sunce mi je reklo koliko je sati. I priroda mi je ponovno dala ritam.

Dobro, možda koji put pitam muža koliko je sati ili bacim pogled na mobitel, ali daleko manje nego prije. I znate što? Živim. I to bez onog nevidljivog pritiska koji nas tjera da stalno mjerimo, pratimo, uspoređujemo.

U svijetu koji stalno broji, zdravlje je postalo nova valuta. Koraci, kalorije, otkucaji. Čak i san je podložan analizi…Spavala si šest sati i trideset dvije minute, ali kvaliteta sna bila je niska“, kaže aplikacija, kao da zna više od mene. A ja se probudim svježa, mirna i zahvalna. I pitam se – tko je tu u pravu, sat ili ja?

I taman kad sam pomislila da sam sve napokon posložila – stigla je *bolest*. Neočekivano, tiho, onako kako to često biva kad pomisliš da napokon držiš konce u rukama. Tijelo je jednostavno reklo: *dosta*. Nagle promjene temperature, previše obveza, previše misli koje nisam ispustila na vrijeme – sve su one polako iscrtale put do postelje. Nisam planirala dodatne dane odmora, ali svemir ih je, eto, ubacio u raspored, u obliku viroze.

Bolest te uvijek podsjeti vrlo direktno kad je vrijeme da staneš. Ne pita, ne pregovara, samo te spusti. Ništa ozbiljno, ali dovoljno da me podsjeti da nisam stroj, nego tijelo – živo, osjetljivo, ranjivo i mudro. Dugo nisam bila bolesna, i zato sam ovaj put sve odmah prepoznala. Još više moj muž, koji je preuzeo ulogu brižnog čuvara, kao da se radi o nečemu puno ozbiljnijem.

Jedna mi se scena posebno urezala. Ležim tako, bez apetita, iscrpljena, napola budna, napola u nekom snolikom svijetu, a on me pita: „Što bi jela?“ Bez razmišljanja, iz mene samo izleti: „Janjetinu s ražnja.“

Naravno, nije je imao. Samo se nasmijao, s onim pogledom koji kaže *nema šanse, ali lijep pokušaj*, i donio mi tanjur juhe. Solidna zamjena. Not. Ali svemir je, očito, čuo moju želju.

Nekoliko dana kasnije, dok sam već polako vraćala snagu, stigla je poruka od prijateljice: „Ovaj vikend druženje – i janjetina na ražnju.“ Nasmijala sam se naglas toj maloj igri sinkroniciteta. Kao da mi je svemir namignuo i rekao: *Vidiš? Čujem te, samo ponekad ima mali odmak.* Podsjetilo me to na onu situaciju kad samo usput spomeneš da ti trebaju zimske gume, a za minutu ti na mobitelu iskoči oglas – „zimske gume, sniženje 20%“. Šala mala, ali meni to uvijek ima dublji smisao.

Jer vjerujem da ništa nije slučajno. Zato pazite što si želite. Svjesno, naglas, ali još više i ono nesvjesno. Jer možda upravo u tom trenutku – svemir već slaže plan kako da vam to i donese.

I za kraj, ne mogu a da se ne osvrnem na ovaj mjesec – mjesec posvećen osvještavanju brige o zdravlju, kako ženskom, tako i mentalnom. Dok se svuda govori o prevenciji, pregledima i važnosti brige o sebi, ja razmišljam o onome između. Kad se borimo, svatko na svoj način, sa sobom i svojim malim bitkama. Zdravlje, shvatila sam, nije stanje, nego odnos. Odnos prema sebi, prema tijelu, prema prirodi i prema tišini.

Svemir mi je, na kraju, omogućio janjetinu – i time dokazao da čuje i one tihe, polusvjesne želje. Možda se to ne dogodi odmah, ali dođe. Uvijek dođe. Samo kad i mi naučimo stati – ne samo da čujemo sebe, nego i da se okrenemo prema sebi. Da usporimo dovoljno da prepoznamo što nam stvarno treba, da budemo nježniji prema sebi, da se iscijelimo iznutra. Da se povežemo s prirodom, s dahom, s onim tihim dijelom nas koji zna. Jer upravo tu, u toj povezanosti – počinje ono pravo zdravlje.