Najveći stres za mene predstavlja – odmor

Vjerojatno je malo ljudi koji ne znaju tko je Ivo Boscarol. Naravno, riječ je o jednom od najuspješnijih slovenskih poduzetnika u povijesti zemlje, koji je sa svojim zrakoplovima postao poznat diljem svijeta. Ipak, mnogi ne znaju koliko je velikih prekretnica u životu pomicao vizionar iz Ajdovščine, koji za sebe kaže da je često imao problema jer je uvijek “stršio iz sivila prosjeka”. Zahvaljujući njemu i njegovom timu, Slovenci su se upisali među pionire, odnosno najveće sile na području razvoja zrakoplovstva. Posebno zahvaljujući dostignuću koje je još prije nekoliko godina djelovalo kao čista znanstvena fantastika. No, u bogatom životopisu gospodina Boscarola uspjesi u zrakoplovstvu nipošto nisu jedino zanimljivo poglavlje.

Ljude se grubo može podijeliti u dvije skupine – one koji promjene ne prihvaćaju lako i one koji u njima uživaju. Kako vi doživljavate velike skokove u napretku tehnologije kojima svjedočimo posljednjih desetljeća?

Ja sam te transformacije doživljavao na mnogim područjima. Primjerice, počeo sam se baviti fotografijom u vrijeme kad je bila uglavnom crno-bijela. Kasnije smo prešli na color fotografiju, potom na dijapozitive. Najveću revoluciju, naravno, donijela je digitalna fotografija. Tom tehnologijom došla je i najveća promjena – danas praktično svaki vlasnik pametnog telefona ima i profesionalni fotoaparat. U vrijeme kad sam se ja bavio fotografijom, nitko nije mogao ni zamisliti koliki će napredak nastupiti. Isto vrijedi i za područje zvuka – bio sam vrlo uključen u glazbu i koncerte te pratio tehnološki razvoj. Kad pomislim na napredak od mehaničkih zapisa na pločama do današnjih digitalnih formata, to je zaista fascinantno. Nikada prije napredak nije bio toliko zgusnut u tako kratkom razdoblju kao u mom životnom vijeku. I to se, naravno, nastavlja i danas. Pogledajte samo umjetnu inteligenciju koja, među ostalim, snažno utječe i na ta dva područja. Danas možete uz njezinu pomoć stvoriti bilo kakvu sliku ili zvuk. U najrazvijenijim zemljama svijeta već se gotovo više i ne koriste kartice – tehnologije poput prepoznavanja lica ili otiska prsta već su potpuno integrirane u pametne telefone. S jedne strane sve me to oduševljava, a s druge vidim koliko nemoćni postajemo pred takvim tehnologijama. Pritom se javljaju i nove opasnosti u smislu zloupotrebe tih alata, čega sam vrlo svjestan i pomalo se toga bojim.

Vi ste u zrakoplovstvu stalno pomicali granice mogućeg. Sve to teško bi bilo bez pravog pristupa i alata. Kako ste birali ispravan pristup?

Godine 1998. u novinama Delo pročitao sam kratku vijest da je Toyota u Japanu proizvela automobil s dva motora – električnim i benzinskim. Sustav je radio na principu rekuperacije energije, što znači da se tijekom vožnje nizbrdo stvarala električna energija. Bila je to prva velika inovacija u automobilskoj industriji nakon mnogo godina. Želio sam kupiti taj automobil, no kako se nije mogao nabaviti u Europi, uvezao sam ga iz Japana. Tada sam se upoznao s Toyotinim poslovnim procesima. Model Prius bio je prvi glasnik hibridne i električne tehnologije u autoindustriji. To me toliko privuklo da sam počeo proučavati i Toyotine organizacijske procese. Imao sam sreću da su Aleš Vahčič i pokojna Tea Petrin na Ekonomskom fakultetu predavali o Toyotinom sustavu 20 ključeva i pomogli mi da ga uvedem u Pipistrel. Mislim da sam bio prvi proizvođač zrakoplova koji je cjelokupan sustav – ne samo proizvodnju, već i kontrolu kvalitete, naručivanje i druge procese – temeljio na Toyotinih 20 ključeva. Automobilska industrija vrlo je “tanka”, to je sektor u kojem se bitke dobivaju na petoj ili šestoj decimali svakog eura. Kad je tvrtka rasla, morao sam odlučiti koji ERP sustav implementirati. Bili smo premali za veliki sustav poput SAP-a, ali i Infor LN, koji je fleksibilniji i pogodan i za manje tvrtke, a koriste ga i velike zrakoplovne kompanije, pokazao se idealnim izborom.

Kako su zaposlenici prihvatili tu odluku?

Na kraju smo se odlučili za Infor LN, ponajviše zbog podrške. Uvođenje digitalizacije uvijek predstavlja dodatnu obvezu i stres za zaposlenike, posebno ključne korisnike. Najvažnije je prvo uvjeriti ljude da je to alat za njih, alat koji će im dugoročno olakšati posao. Direktor mora stalno naglašavati da digitalizacija u početku traži ulaganje, ali dugoročno donosi velike koristi. Ovdje su obično presudna dva čimbenika: podrška pružatelja usluge i fleksibilnost sustava – odnosno mogućnost prilagodbe rješenja konkretnim potrebama tvrtke. Kažemo da je u hijerarhiji direktor na vrhu, zatim dugo nitko, pa IT odjel, a onda opet dugo nitko. To pokazuje koliko je taj odjel važan – može pomoći tvrtki da poleti, ali i biti velika kočnica.

Na tržištu danas vlada žestoka konkurencija. Kako ste se vi nosili s tim izazovima, osobito jer ste u mnogim područjima bili pionir?

Slovenci imamo mnogo dobrih osobina, ali i neke slabosti. Jedna od njih je odnos prema inovacijama. Čini mi se da je strah od novoga zapisan u našim genima. Bojimo se svega što je drukčije. Volimo živjeti u zoni komfora. Oni koji razmišljaju izvan tih okvira često imaju problema s prihvaćanjem u okolini. Godine 2015. dobio sam nagradu lista Večer za izjavu godine – “Slovenci opraštaju sve, osim uspjeha.” I uvjeren sam da će ta izjava vrijediti još 500 godina. Kod nas se često smatra da je bolje biti dio većine nego “stršati” iz prosjeka. Ja nikada nisam išao utabanim putem, uvijek sam si ga sam krčio. Ako izazov nije bio gotovo nemoguć, nije me zanimao. Imao sam sreću okupiti tim kojem su takvi izazovi predstavljali motiv, iako nije lako raditi s takvim čovjekom. Vjerujem da strateg u poduzeću može imati “glavu u oblacima”, ali mora imati tim koji stoji čvrsto na zemlji. Meni je kolektiv vjerovao – i zajedno smo ostvarivali i naizgled neostvarivo.

Električni zrakoplov bio je jedan od tih snova. U vezi s tim često dijelite i zanimljivu anegdotu?

Da. U početku su me ljudi pitali koliko će dugi biti električni kablovi koji će omogućiti da naši zrakoplovi lete. Na kraju smo uspjeli promijeniti mentalitet i na tom području. Pomogli smo i da se promijeni svjetska zrakoplovna regulativa, kako bi uključila električne zrakoplove. Tako smo, nakon što su 1927. u SAD-u certificirali zrakoplove s klipnim motorom, a 1953. u Engleskoj s mlaznim, mi nakon 60 godina postavili treću povijesnu prekretnicu – certificirali smo prvi putnički električni zrakoplov bez emisija za javni prijevoz. Dokaz da se s dobrom ekipom može probiti i najdeblji zid. Naravno, pritom treba imati i dozu opreza i ne uzrujavati se ako te ljudi doživljavaju kao “čudnog”. Ja sam to kod sebe rano prihvatio, mnogi drugi, nažalost, ne.

Vjerojatno ste takvi bili već od djetinjstva?

Da, od malih nogu. Kad bi se majka vratila s roditeljskog sastanka, uvijek bi prvo pitala – “Zašto ne možeš biti kao svi drugi?” Naravno, nije potrebno da svi budemo takvi, ali bez ljudi koji pomiču granice, nema napretka. Uvijek će biti onih koji misle da sve to nije potrebno i da bismo mogli živjeti bez struje i modernih izuma. Ali čovjek teži udobnosti, a tu udobnost omogućuje razvoj tehnologije – ona olakšava rad, povećava učinak ili jednostavno donosi više komfora. Nažalost, često se koristi i u loše svrhe i može imati negativne posljedice.

Sigurno vam nije uvijek bilo lako. Kako ste pronalazili motivaciju za ustrajnost, posebno kad biste naišli na prepreke?

Uvijek sam vjerovao da, što god u životu radio, prvo moraš uvjeriti sebe, a tek onda druge. Ako želiš biti vođa i drugima “prodavati” svoju viziju, moraš u nju sam čvrsto vjerovati. Važno je da im ne prodaješ “maglu” – a danas je magle sve više. Po horoskopu sam ovan, u onom iskonskom smislu. U životu mi uvijek trebaju izazovi, imam visoko postavljene ciljeve – i nije lako raditi sa mnom. Kao automobil sam s uvijek uključenim dugim svjetlima, ne gledam pali li se kočiono svjetlo ili ne. To mi daje energiju. Uvijek sam znao pronaći slične ljude oko sebe. Jedan sam od rijetkih koji mogu reći da su im posao i hobi bili jedno te isto. O stresu, o kojem se danas mnogo govori, nikada nisam razmišljao na taj način – iako sam često radio i po dvadeset sati dnevno, jer spavam samo nekoliko sati. Naravno da sam doživio i neuspjehe, ali znam da je neuspjeh sastavni dio posla. Rekao bih da je jedino što mi može izazvati stres – pomisao na pakiranje kofera za godišnji odmor. Ne bih dugo izdržao na plaži pod palmom ili na jahti. Najviše uživam u šetnji ili u posjetu zanimljivim poduzećima. Ako mogu upoznati zanimljive ljude koji razvijaju pametna rješenja, to mi znači više od svakog odmora. Posebno uživam kad mogu, osobito s mladima, podijeliti svoja iskustva i tako im pomoći da izbjegnu pogreške koje sam ja napravio.

Nastavak slijedi...