Hoćemo li znati ostati ljudi?

Što nas umjetna inteligencija može naučiti o zdravlju, prirodi i onome što nas čini ljudima.

Danas živimo u vremenu kada umjetna inteligencija piše tekstove, stvara slike, pomaže liječnicima u dijagnostici, studentima u učenju i poduzetnicima u vođenju poslova. Svijet se mijenja brže nego ikada prije.

No dok većina raspravlja o tome što će umjetna inteligencija promijeniti u tehnologiji i gospodarstvu, mene sve više zanima jedno drugo pitanje:

Što će promijeniti u nama?

Ako pogledamo samo nekoliko godina unatrag, vidimo koliko su se naše navike promijenile. Nekada smo čekali odgovore. Danas ih očekujemo odmah. Nekada smo istraživali. Danas pitamo algoritam. Nekada smo dosadu prihvaćali kao prirodan dio života. Danas posežemo za ekranom čim se pojavi nekoliko sekundi tišine.

Ne govorim to kao kritiku. I sama koristim tehnologiju i umjetnu inteligenciju svakodnevno. Upravo zato primjećujem koliko su neprimjetno promijenile naš odnos prema vremenu, pažnji i strpljenju.

Ono što podaci ne mogu izmjeriti

Posljednjih godina živim između dva svijeta.

S jedne strane su šuma, planine i ljudi koje vodim kroz iskustva boravka u prirodi. S druge strane su podaci, analitika, digitalni sustavi i umjetna inteligencija.

Na prvi pogled ti svjetovi ne mogu biti različitiji. Ali oba me uče istoj stvari. Ljudi žele biti viđeni. Žele biti shvaćeni. Žele osjećaj pripadnosti.

Danas kroz podatke možemo saznati gotovo sve. Što ljudi kupuju. Kada kupuju. Na što reagiraju.

Ali postoji jedna stvar koju još uvijek ne možemo izmjeriti.

Kako se čovjek zaista osjeća.

Ne postoji dashboard koji pokazuje koliko je netko usamljen. Ne postoji algoritam koji može izmjeriti koliko nekome nedostaje razgovor. Ne postoji umjetna inteligencija koja može zamijeniti osjećaj da nekome ili negdje pripadaš.

Tijelo govori sporije od interneta

Prošli vikend provela sam dva dana na planini.

Promatrala sam kako se sunce probija kroz krošnje. U daljini se čula kukavica. Miris bazge i lipe bio je snažniji od svih parfema koje danas možemo kupiti.

I pomislila sam koliko se ritam prirode razlikuje od ritma kojim danas živimo. Možda je upravo tu najveći nesporazum našeg vremena. Internet radi u sekundama.Tijelo radi u godišnjim dobima. Internet želi odmah.Tijelo traži vrijeme.Internet želi pažnju.Tijelo traži prisutnost.

Naše tijelo ne zanima koliko notifikacija imamo. Ne zanima ga koliko mailova čekamo odgovoriti. Zanima ga jesmo li spavali. Jesmo li disali dovoljno duboko. Jesmo li se smijali. Jesmo li nekoga zagrlili. Jesmo li barem na trenutak osjetili sunce na licu i vjetar u kosi.

Možda će najveći luksuz biti običan život

Vjerujem da će umjetna inteligencija uskoro znati stvari koje danas ne možemo ni zamisliti. Pomagat će nam raditi brže. Učiti lakše. Donositi bolje odluke.I to je dobro.

Ali postoje stvari koje još dugo neće moći napraviti umjesto nas.

Neće osjetiti miris borova nakon ljetne kiše. Neće hodati bosonoga po travi. Neće osjetiti toplinu nečije ruke. Neće zastati pred zalaskom sunca i pomisliti kako je život, usprkos svemu, zapravo lijep.

I neće živjeti naš život.To i dalje ostaje naš posao. Možda će za deset godina najveći luksuz biti upravo ono što danas uzimamo zdravo za gotovo. Sat vremena bez ekrana.Šetnja bez cilja.Razgovor bez žurbe i prekidanja tehnologije.

Tišina.

Jer dok umjetna inteligencija bude učila kako razmišljamo, naš najveći zadatak možda će biti da ne zaboravimo kako osjećamo. I kako biti čovjek.

Savjeti za kraj:

Tehnologija može mjeriti naše zdravlje, ali ga ne može živjeti umjesto nas.

Što umjetna inteligencija bude pametnija, ljudsko iskustvo postajat će vrjednije.

Najvažnija vještina budućnosti možda neće biti korištenje AI-ja, nego očuvanje vlastite ljudskosti.