Od srpskog Las Vegasa do planinske tišine Tare: Zašto potencijal bez provedbe nije dovoljan?

Prije ljetne pauze newslettera Pametne destinacije napisao sam sljedeće: „Da, priznajem, veselim se posjetu Nacionalnom parku Tara. A čemu se prvom veselim? Knjizi. Ne, zapravo najprije pivu na destinaciji, kad parkiram automobil.”

I kako je bilo?

Najprije nas je put vodio u Zlatibor kao polazišnu točku. Nisam se unaprijed previše raspitivao o Zlatiboru pa nisam imao velika očekivanja. Kad bih ga morao sažeti jednom riječju, rekao bih: zanimljivo. Zašto? Zbog pomiješanih osjećaja. Ako najprije krenem od stvari koje mi smetaju, posebno u prirodnim područjima, to je čistoća. Već tijekom vožnje prema konačnom odredištu, nedaleko od Zlatibora, primijeti se mnogo smeća uz cestu. Kasnije ne samo uz cestu, već i uz manje staze koje nisu javno uređene, ali ih ipak koristi mnogo ljudi.

Ako istaknemo da bi Zlatibor trebao biti lokacija poput Bleda u Sloveniji ili Dubrovnika u Hrvatskoj, ne bi si smio dopuštati nešto takvo. Iz te su perspektive svakako pali na jednom od ključnih kriterija za pametnu destinaciju. Ako ukratko ponovim koji su to kriteriji:

Održivost (Sustainability): Ovdje se izravno ocjenjuju čistoća, gospodarenje otpadom, kvaliteta zraka i vode te smanjenje potrošnje energije.

Pristupačnost (Accessibility): Pristupačnost za osobe s invaliditetom, starije osobe, integrirani javni prijevoz.

Digitalizacija (Digitalisation): Pametno upravljanje podacima, informiranje turista, digitalne kartice (kao što su Zlatibor, Bled ili Split Card).

Kulturna baština i kreativnost (Cultural heritage & creativity): Uključivanje lokalne zajednice i očuvanje identiteta.

Zlatibor nasuprot Kranjskoj Gori: Kad planinski turizam dobije ritam velegrada

Ako Zlatibor ima jednako statusno značenje u Srbiji kao Kranjska Gora u Sloveniji, a kod oba je u prvom planu priroda, središte Zlatibora me zbog guste gradnje i gradskog žamora prilično negativno iznenadilo. Barem mene. Središte djeluje primjerenije morskim destinacijama, gdje je žamor uobičajen.

Izuzetno je dinamičan i nudi bogat noćni život, zbog čega ga neki nazivaju „gradom na planini” ili čak „srpskim Las Vegasom”. Mondeni Zlatibor tako znači prestiž, masovni luksuz i zabavu, dok Kranjska Gora znači prestiž, prirodu i mir.

Dakle, ako tražite vrhunski luksuz, wellness usluge, odličnu hranu i zabavu na svježem planinskom zraku, Zlatibor je trenutačno apsolutni vrh ponude u toj regiji. Dvojici tinejdžera takav je način, naravno, odgovarao – imali su i bazen i to je to. Nama s suprugom pak nije.

Uz sve viđeno poigravao sam se mišlju možemo li uopće govoriti o pametnoj destinaciji. Puno se gradi, što ne znači nužno i da je dobro; to obično donosi žurbu i neusklađenost. Vrlo važnu ulogu ima opća kultura, a upravo tu Zlatibor gubi bodove zbog nedostatka brige za okoliš.

Naravno, ovisi gledamo li na destinaciju kao na grad, odnosno samo središte Zlatibora, ili šire, kao na regiju s okolicom. Potencijala ima mnogo, priroda je moćna – toliko borova na jednom mjestu još nisam vidio i nije čudno odakle naziv Zlatibor. Na pojedinim se lokacijama mogu pronaći i lijepi primjeri usmjereni na ekološku samoodrživost. Jedan je od njih Eko naselje 360, koje donosi suvremeni koncept luksuznog glampinga i ekoloških drvenih kućica u obliku slova A, osmišljen prema potpunim ekološkim načelima, s vlastitom ergelom konja i sportskim sadržajima.

Dakle, možemo li Zlatibor zaista nazvati planinskom destinacijom? Ne možete govoriti o planinskoj destinaciji, svježem zraku i doživljaju prirode, a istodobno uz ceste i staze ostavljati dojam da je nekome ponestalo vremena, ljudi ili interesa za osnovnu uređenost. Smeće uz cestu nije „sitnica”. Ono je poruka. Poruka gostu, lokalnom stanovništvu i svima koji dolaze nakon nas. A ta poruka glasi: ovdje nam je važnije što ćemo još izgraditi nego kako izgleda ono što već imamo.

Jezero Zaovine i Nacionalni park Tara: Više divljine, ali stara praksa

Put nas je vodio dalje do jezera Zaovine u Nacionalnom parku Tara. Ono graniči s BiH, a Hrvatska je također vrlo blizu. Manje ljudi. Više tišine. Više divljine. I barem za nas dvoje mnogo više onoga zbog čega smo se uopće uputili na put.

Jezero Zaovine umjetno je jezero, nastalo između 1980. i 1985. pregrađivanjem rijeke Beli Rzav za potrebe hidroelektrane. Izgradili su 130 metara visoku branu, potopili dio doline i stvorili duboko planinsko jezero koje doseže dubinu do 80 metara. Zbog crpljenja vode razina se površine drastično mijenja, pa je obala teže dostupna i ondje nedostaje klasična turistička infrastruktura. A ako je nema, teško možemo ozbiljno težiti standardima pametne destinacije. Unajmili smo kanu kako bismo istražili jezero, ali zaista je vrlo malo lokacija s uređenim pristupom vodi ili molom.

I nacionalni parkovi trebali bi težiti smjernicama pametnih destinacija, iako su prioriteti drukčiji nego u gradovima. Dok tehnologija u gradu služi zabavi i udobnosti, u nacionalnom parku služi isključivo zaštiti prirode i nadzoru.

Ali to i dalje ne smije biti izgovor za „divljinu” u lošem smislu riječi. I ovdje smo se susretali s neuređenošću, unatoč znatno manjoj gužvi. Primjer pametnog rješenja na području održivosti bili bi, primjerice, pametni spremnici za otpad sa senzorima i prešama, koji dojavljuju popunjenost središnjem centru – posebno nužni u prirodnim rezervatima kako bi se spriječilo privlačenje divljih životinja. Velik nedostatak vidi se i na planinarskim stazama. Dok Slovenija slovi kao uzor uređenosti, a označavanje u TNP-u primjer je održivog upravljanja, te dok hrvatska Plitvička jezera nude visoko organiziran sustav drvenih staza, ovdje još prilično zaostaju.

Divljina kao prilika – i test naše (ne)kulture

Naravno, ovisi o tome kakav ste tip osobe i kako želite provoditi vrijeme – aktivno ili u miru. Zaovine su mjesto gdje je divljina još iskonska, ljudi je malo i mir očito prevladava. No, nažalost, i ovdje se vide znakovi nedostatka kulture u prirodi. Dva očita primjera:

U prekrasnoj modernoj kućici, koja se arhitektonski uopće ne uklapa u takav okoliš, glasno su puštali suvremenu chill house glazbu koju je čula cijela okolica.

Ili piknik uz jezero s također prilično glasnom glazbom.

To jednostavno ne pripada prirodnom rezervatu. Kad smo supruga i ja zanemarili te sitne smetnje, Zaovine su nam ponudile pravi melem – posebno ujutro oko sedam, kada se priroda budila, djeca su još spavala, a mi smo u potpunoj tišini uživali uz kavu i knjigu.

Slovenija, Hrvatska, Srbija: Kad potencijal naiđe na stvarnost provedbe

Za kraj želim naglasiti – u Srbiji nisam bio u toliko regija da bih mogao suditi o cjelini, ali viđeno pokazuje da s aspekta brige za prirodu prilično zaostaju za Slovenijom i Hrvatskom na putu prema pravoj pametnoj destinaciji. Svakako imaju izniman potencijal. Ali sam potencijal ne može učiniti sve. I dalje vrijedi ono staro sportsko pravilo: potencijal je najviše 20 % ukupnog uspjeha.