London: koliko povjerenja stane u jedan izgubljeni ruksak

Ne prepoznaješ odmah trenutak koji ti promijeni putovanje.

Svatko od nas ima svoju priču o tome — a ja ću podijeliti svoje iskustvo sa zadnjeg putovanja. Još prije sam razmišljala da ću vjerojatno i ovaj put dobiti neku ideju o zdravim destinacijama. I dobila sam. Samo takvu nisam očekivala.

Ovo pišem na putu prema aerodromu iz Londona. Vraćam se bez nekih stvari. Ništa previše značajno, moj novi poslovni laptop,ali i mužev, pa mužev novćanik s novcem i dokumentima, slušalice, ključ od auta. Kao što rekoh ništa previše značajno.

Na sreću pasoš imam —inače ne bih bila na putu do aerodroma.

I imam odluku koja nije došla lako, nego polako, između dva ubrzana daha i traženja stvari, pisanja na sve žive adrese: ja istinski vjerujem da će se ruksak naći i vratiti. I to zato što želim vjerovati u mjesto, u ljude. I jer mi je to trenutno stabilnije od nepovjerenja.

A ako se ne vrati — onda ću to vjerojatnije kasnije razumjeti. Jer je u neko više dobro.

Kao u onoj priči kad seljaku umre krava umjesto kćeri. Nitko tada ne zna što je zapravo izgubljeno, a što spašeno. Trenutno je status quo, čardak ni na nebu ni na zemlji.

Ali vraćam se nekoliko dana prije tog prijelomnog trenutka. Kad su dani bili puni sunca, druženja i istraživanja. Otprilike 30.000 koraka dnevno i nekoliko kila viška. Od broja koraka važniji je osjećaj u stopalima navečer. Lagana bol koja kaže: bila sam tu.

Konferencija je tek okvir. Stvarno iskustvo odvijalo se između: u hodnicima, na ulici, u tim malim pauzama koje obično preskočimo. Jedna od njih: travnjak ispred zgrade. Nije park, nije šuma. Samo zelena površina između betona i Temze. Izula sam cipele bez puno razmišljanja. Stala. Dopustila sam suncu i zemlji da mi napune baterije. I tu se nešto promijenilo — ne spektakularno, nego jedva primjetno. I trajalo je možda deset minuta.Ali tijelo takve stvari ne mjeri vremenom.

Zahvalna što nam je svaki dan sijalo sunce. Ono londonsko koje se ne podrazumijeva, pa ga zato stvarno primijetiš i zahvalan si mu.

I bilo je nečeg još važnijeg. Ljudi.

Vidjeli smo prijatelje, upoznala nove. Smijali se glasnije nego što je “prikladno” između poslovnih obaveza. Neke razgovore nismo stigli završiti, ali su svejedno bili dovoljni. I bili su početak nečeg većeg što će se tek dogoditi.

To je ona vrsta radosti koja nema ambiciju — samo se dogodi i ostane.

Zato je gubitak ruksaka bio tako nagao rez.

Ne samo zbog stvari. Nego zbog pokušaja da taj trenutak redefinira sve prije njega.

Jedan tihi glas odmah želi zaključiti: ovo je loše putovanje.Kao da mu treba jednostavna priča.

Ali nešto u meni to odbija.Jer znam koliko je toga bilo stvarno dobro — i ne želim to dati jednom događaju.U kontekstu Zdravih destinacija, često tražim mjesta koja će nas “držati”: priroda, tišina, sigurnost, predvidljivost.

London to nije. I možda baš zato pokazuje nešto drugo: da zdravlje nije kvaliteta mjesta, nego odnos koji gradimo dok smo u njemu. U ovom slučaju, odnos prema neizvjesnosti.

Dok sjedim bez svojih stvari, primjećujem sitnice koje inače preskočim: kako mi se tijelo pokušava ubrzati kad pomislim na “što sve trebam riješiti”, kako se dah skrati kad zamišljam najgori scenarij, kako se opet produbi kad se vratim na nešto konkretno — sjedalo, pod, vlastite ruke, muža pored sebe kojeg želim umiriti.

Nije to velika filozofija. To je regulacija u realnom vremenu. I onda sam shvatila nešto što zvuči jednostavno, ali nije: zdravlje u putovanju nije u tome da izbjegnemo ovakve situacije.

Nego da se u njima ne izgubimo. Da ne izgubimo kontakt sa sobom zajedno s ruksakom.

Vraćam se opet na onu travu. Ne zato što je bila posebna, nego zato što je bila stvarna. Tijelo ju je zapamtilo i sada je koristi kao referencu: “ovako izgleda kad si dobro”. To su, čini mi se, pravi resursi koje nosimo s putovanja. Ne suveniri, nego iskustva upisana u živčani sustav.

Ne znam još hoće li se ruksak vratiti. Držite fige da hoće.

Ali znam ovo: ono što se dogodilo prije njega nije nestalo.I ono što se događa sada ne mora to poništiti. Možda je to najtočnije što mogu ponuditi ovoj rubrici: zdrava destinacija nije mjesto gdje se ništa loše ne dogodi, nego prostor u kojem imamo kapacitet ostati — čak i kad se dogodi.

Ako se ruksak vrati — bit će to dobra priča. Ako ne — možda još bolja, samo je još ne razumijem.

Za sada, dovoljno je ovo: još sam ovdje. i nisam izgubila sve.

P. S.

Nekoliko sati nakon što sam ovo napisala, ruksak se pojavio u “lost and found” odjelu.

Bila je to ona mala, neočekivana sreća zbog koje se tijelo samo od sebe opusti — i možda malo zapleše, čak i na aerodromu. Čovjek koji ga je pronašao rekao je da mu zadovoljstvo “spajati ljude s njihovim stvarima”.

Meni je to bio tihi podsjetnik na nešto veće: da povjerenje u ljude ponekad ima vrlo konkretne oblike. Ruksak će još nekoliko dana ostati u Londonu i zatim doputovati sam.

Neka. Zaslužio je i on svoju malu avanturu.