Zeleno – ali gdje točno?

Ovog proljeća gotovo je nemoguće izbjeći riječ “održivo”. Pogotovo u travnju-poznatom zelenom i ekološkom mjesecu.

Ali ne samo sada, i općenito, na konferencijama, u strategijama, planovima, natječajima, na web stranicama turističkih zajednica i destinacija – sve je više riječi zeleno, “eco”, “bio”, “green”, i sve izgleda kao da se stvari napokon pomiču u dobrom smjeru.

Vidimo manje plastike, više eko prozvoda, sve češće obnovljive izvore energije, i na prvi pogled imamo osjećaj da se turizam počeo usklađivati s prostorom u kojem se događa.

I sve to zaista ima smisla. Važno je. Potrebno je. I zaista bih voljela reći da sam time zadovoljna.

Ali što duže promatram, i zahvaljujući poslu kojim se bavim, sve mi se više čini da smo održivost počeli mjeriti isključivo onim što možemo vidjeti i pokazati.

Drvo koje smo posadili. Materijal koji smo zamijenili. Certifikat koji smo dobili.

A ono što ne vidimo – gotovo da ne spominjemo. I zato imam potrebu govoriti upravo o tim stvarima. Jer upravo tamo nastaje najveći trag.

Nevidljivi sloj koji ne osjećamo odmah – ali nas oblikuje

Digitalno je danas ušlo u svaki dio turizma, gotovo neprimjetno, ali potpuno. I sretna sam zbog toga jer vjerujem u dobre strane digitalizacije i napredak koji donosi.

Rezervacije koje se odvijaju u nekoliko klikova, kampanje koje dolaze u točno određeno vrijeme, sustavi koji prate ponašanje gostiju i pokušavaju razumjeti njihove potrebe, personalizirane poruke koje dolaze i prije nego što smo ih svjesni.

Sve to čini iskustvo lakšim, bržim i učinkovitijim. I boljim.

Ali postoji jedno pitanje koje rijetko povezujemo s tehnologijom: kako se nakon svega toga zapravo osjećamo? Ne dok koristimo tehnologiju, nego nakon što je ugasimo.

Osjećaj blagog umora koji ne možemo točno objasniti. Napetost koja ostaje u tijelu bez jasnog razloga. Doživljaj da smo cijeli dan reagirali, a nismo zapravo bili prisutni.

To nije fizički umor. To je umor pažnje. I sve češće postaje sastavni dio turističkog iskustva, iako ga rijetko tako nazivamo. Ni ja nisam iznimka.

Ponekad se uhvatim kako stojim u prirodi, na mjestu koje bi me prije potpuno umirilo, i shvatim da mi treba nekoliko minuta da se stvarno “vratim”. Kao da tijelo zna gdje je, ali pažnja još uvijek kasni.

I tada postanem svjesna koliko smo se udaljili od jednostavnog iskustva – da negdje budemo, bez potrebe da to odmah podijelimo, zabilježimo ili razumijemo. Samo da budemo.

To je jedan nevidljivi sloj o kojem se ne priča dovoljno. A jedan njegov dio je digitalni otpad.

Digitalni otpad ne opterećuje prostor – opterećuje čovjeka

Za razliku od fizičkog otpada, digitalni ne možemo videti niti ga možemo ostaviti iza sebe. On putuje s nama – kroz notifikacije, poruke, ekrane i stalne podražaje. Tijelo ga, međutim, jasno prepoznaje. U stalnim prekidima pažnje. U sitnim distrakcijama koje se čine bezazlene. U potrebi da stalno reagiramo i donosimo male odluke.

Istraživanja, poput onih koja provodi University of California Irvine, pokazuju da se nakon svakog prekida pažnje koncentracija vraća tek nakon značajnog vremena. To u praksi znači vrlo jednostavno:gost nije potpuno prisutan. Ne zato što ne želi biti. Nego zato što ga nešto stalno prekida.

I svaki put kada se vrati u trenutak, potrebno je malo vremena da ponovno osjeti mir, prostor ili iskustvo. Taj mali, ponavljajući napor – gotovo neprimjetan – s vremenom postaje umor. Ne onaj koji se rješava snom, nego onaj koji dolazi iz stalnog prebacivanja pažnje.

Zato digitalni otpad u turizmu nije samo pitanje tehnologije. On je pitanje zdravlja i kvalitete iskustva.

Zdravlje nije samo u prirodi – nego u odsustvu buke

Kada govorimo o zdravlju u turizmu, često ga povezujemo s prirodom, kretanjem, svježim zrakom, šumom i tišinom. Ali postoji jedan sloj koji rijetko spominjemo, a jednako je važan: odsustvo digitalne buke.

Možeš biti u najljepšoj šumi i svejedno osjećati nemir. Ne zato što prostor nije dobar, nego zato što pažnja nije slobodna.

Zdrava destinacija zato nije samo ona koja nudi prirodu. Nego ona koja omogućuje da je zaista doživiš.

Što to znači u praksi?

Ne više digitalnoog – nego pametnija digitalizacija. U ovom smislu to znači:

• manje nepotrebnih notifikacija i poruka
• komunikacija samo kada ima stvarnu vrijednost
• jasne i jednostavne informacije, bez preopterećenja
• digital koji pomaže, ali ne traži stalnu pažnju.

Upravo tu dolazi nova uloga pametnih destinacija – ne u tome da dodaju još tehnologije, nego da upravljaju njenim intenzitetom. Da koriste podatke i sustave kako bi uklonili nepotrebne dodire, a ne ih povećali. Da digital rade nevidljivim tamo gdje je to moguće.

Prostori i iskustva koji ne traže reakciju:

• zone bez ekrana
• iskustva koja vraćaju fokus na tijelo i osjetila
• trenuci u kojima ništa ne traži odgovor

Jer ponekad je najveća vrijednost upravo u tome da ništa ne moramo napraviti.

Zelena digitalizacija kao pitanje zdravlja

Ako održivost gledamo isključivo kroz resurse i energiju, propuštamo ključni dio. Čovjeka. Njegovu pažnju. Njegovu sposobnost da se opusti, uspori i bude prisutan.

Turizam nije samo kretanje kroz prostor. To je stanje u kojem se nalazimo dok smo tamo. I ako je to stanje stalne stimulacije i prekida, tada ono ne može biti regenerativno. Bez obzira koliko je prostor oko nas “zelen”.

Tišina kao najviši oblik održivosti

Najvrjedniji dio iskustva događa se kada ništa ne traži našu pažnju. Kada ništa ne prekida naš tok. Kada možemo biti u prostoru bez potrebe da ga stalno interpretiramo kroz ekran. To je trenutak u kojem tijelo počinje usporavati.

I možda je upravo to nova definicija održivosti. Ne koliko možemo dodati. Nego koliko možemo ne narušiti.Možda prava zelena destinacija nije ona koja najviše ulaže u održivost, niti ona koja to najglasnije komunicira.

Nego ona koja razumije gdje je granica.