Pogled unatrag i korak u 2026.

Kada smo prije godinu i pol krenuli pisati Digital Disruptor, nisam imao jasan plan kamo će nas točno odvesti. Iskreno – nisam imao ni ambiciju graditi još jedan „brendirani“ newsletter. Takvih ima dovoljno. Ono što sam imao bila je potreba. Potreba da se stvari koje živimo svaki dan nekamo zapišu. Da dobiju kontekst. Da ne ostanu samo razgovori u autu, na sastancima ili navečer kod kuće.

Digital Disruptor nije nastao kao strategija. Nastao je kao refleksija.

S vremenom sam, htio ili ne htio, postao i junak ponekog vica – najčešće na vlastiti račun. O tehnologiji, o sporosti, o tome kako stalno „kompliciram“ i postavljam previše pitanja prije nego što nešto implementiramo. Ali s tim sam se sprijateljio. Jer iza tih pitanja nije bila potreba da budem u pravu, nego potreba da razumijem. A razumijevanje traži vrijeme. I greške. I humor.

Ono što Digital Disruptor čini posebnim – barem meni – jest to da u njega nikada nismo pisali „iz uloge“. Niko od nas. U mnogim tekstovima su skrivene vrlo osobne priče. Ponekad otvoreno, ponekad između redaka. O umoru. O preopterećenosti. O dvojbama. O prirodi kao balansu. O tome kako tehnologija zna biti glasna, a čovjek tih – i kako se ta ravnoteža lako izgubi.

I možda je baš zato Digital Disruptor s vremenom pronašao svoj glas. Nismo ga tražili – on se izgradio sam. Kroz 28 izdanja, kroz intervjue s ljudima iz industrije, kroz stvarne projekte, kroz razgovore koji nisu uvijek bili ugodni, ali su bili iskreni.

Tako su se prirodno oblikovala tri stupa: ljudi, praksa digitalne transformacije i skrb za unutarnji ritem u digitalnom svijetu.

Svake godine, negdje pred kraj prosinca, uhvati me potreba za tihim obračunom sa samim sobom. Ne s brojkama. Ne s KPI-jevima. Nego s pitanjem: što se ove godine zaista potvrdilo? Ovo izdanje Digital Disruptora nastalo je upravo iz tog pitanja.

Jedna se misao stalno vraćala:

Tehnologija bez razumijevanja ne funkcionira.

I ne mislim samo na tehničko razumijevanje. Vidio sam previše organizacija koje su kupile rješenja jer su „bila dostupna“, a ne zato što su bila potrebna. Vidio sam i previše frustriranih korisnika koji su nestali iza dashboarda i prezentacija.

Zato smo u Digital Disruptoru stalno vraćali fokus na čovjeka:

• tko je korisnik,
• što mu zapravo treba,
• gdje zapinje,
• i gdje se dogodi onaj tihi trenutak kada sustav napokon počne raditi za njega.

Kupac nije transakcija. Kupac je čovjek u procesu. I to je lekcija koju sam i sam morao više puta naučiti.

Druga snažna tema bila je briga za čovjeka u digitalnom dobu. Sve više tehnologije ne znači nužno i bolji život. Ponekad znači upravo suprotno. Zato su tišina, priroda i ritam za mene priznam da uz pomoč Mile, postali jednako važni kao i projekti, sastanci i planovi. Ne kao bijeg, nego kao preduvjet dobrih odluka.

To razmišljanje je duboko utkano i u rad Smart Octopus Solutions. Digitalizacija ima smisla samo onda kada služi ljudima, procesima i dugoročnim odnosima. Ako ne služi – onda je samo buka.

Ako bih morao sažeti ono što me 2025. dodatno naučila, rekao bih ovako:

• ne žuri,
• slušaj,
• pojednostavljuj,
• i zapamti da tehnologija nikada ne smije biti važnija od čovjeka.

Pogled unaprijed

U novu godinu Digital Disruptora ne ulazim s velikim najavama. Ulazim s još većom potrebom za slušanjem. Ljudi. Procesa. Sebe.

Digital Disruptor će i dalje biti prostor u kojem ne glumimo da imamo sve odgovore. Bit će to prostor u kojem ćemo pisati iskreno – čak i onda kada to znači biti ranjiv. Jer autentičnost je ključ. I jedini način da se razlikuješ od teksta koji je „samo napisan“.

Jer prava budućnost digitalnog svijeta neće ovisiti o tome koliko će sustavi biti pametni, nego o tome koliko ćemo mi ostati ljudi – i koliko ćemo imati hrabrosti to priznati.

Sretna, zdrava i svjesna digitalna 2026. godina!