Zimski ritam života — i male radosti koje mirišu na cimet

Ako postoji godišnje doba koje te uhvati za ramena i kaže: “Hej! Uspori.” — onda je to zima. To je doba kad priroda prestane glumiti produktivnost i jednostavno — ne radi ništa spektakularno.

I ne osjeća krivnju zbog toga.

Zima me svake godine iznova podsjeti da priroda zna nešto što mi stalno zaboravljamo — zna kad treba stati.

Godinama sam pokušavala biti pametnija od prirode; željela sam biti multitasking čudo. Sada su godine donijele mudrost — i više se ne borim toliko. Nisam još u potpunosti to usvojila, ali trudim se. Vjerujem iz razloga jer priroda ne mora brinuti kako podići posao na noge, djecu tinejdžere i slične izazove. I jer priroda nema grižnju savjesti ako miruje.

Ipak, volim taj osjećaj zime — i kako tada počnem čeznuti za najjednostavnijim stvarima. Tišinom. Čajem. Snijegom. Kaminom. Odmorom. Obitelji i druženju s dragim osobama.

Osvrnut ću se ukratko na različita životna područja i na to kako (kod mene) zima u njih unosi svoje tihe spoznaje.

Prva godina plivanja u poduzetničkim vodama imala je sve obećane elemente: uzbuđenje, strah, hrabrost, euforiju… i trenutke kad sam se pitala hoću li potonuti ili isplivati. Naučila sam da poduzetništvo nije sprint. To je više kao maraton ili mojim rječnikom dugotrajno penjanje po zimskom grebenu — nekad sunce, nekad vjetar, nekad led pod nogama. Ali svaki korak donosi nešto novo.I baš kao u prirodi, najvažniji rast se dogodi kad nitko ne vidi.

Dotaknut ću se i aktualnog blagdanskog ludila, pretjeranog kupovanja i . Možda zato što sam se nagledala konzumerizma izbjegavam shopping centre. Ali volim ukrašene izloge, lampice, šetnje po starim trgovima i miris cimeta, kestena i kuhanog vina.

Ovaj vikend sam uživala ukrašavajući sve u blagdanski duh. Ali kad sam završila, nešto je još uvijek nedostajalo. I tada sam odlučila ispeći neki zimski mirisni kolač. Ne zato što sam imala vremena, ni zato što sam željela Instagram-moment. Nego zato što sam željela reći „volim te“ na drugačiji način. I usput dobiti nešto toplo, mirisno i slatko.

Osvrnut ću se i na roditeljstvo — jer tko uspije s djecom, uspjet će s bilo čime. Nijedna kriza u firmi ne može se mjeriti s krizom kada nestane interneta ili se razbiju slušalice, telefon ili računalo. A kad su djeca tinejdžeri — onda dodajte još koju potenciju. Ako imate četiri tinejdžerske duše oko sebe onda je potrebno puno vještina da bi mogli izdržati sve te krize i imati na umu da su to četiri duše koje traže svoje mjesto u svijetu i otkrivaju tko su.

Često sam se uhvatila kako učim što znači strpljenje. I duboko disanje. Ono isto disanje koje koristim u terapijama često je spašavalo i moj unutarnji mir.

Ako dodam da sam okružena softverima, strategijama, API-jima, automatizacijama i ljudima koji vjeruju da se sve može riješiti putem sustava onda dobijete dodatne izazove kako umiriti moju prirodno osjetljivu i intuitivnu dušu. Najbolji detox?

Ugasiti sve. Telefon. Laptop. Notifikacije. I pustiti da mozak napravi restart.

Bez zvukova. Bez vibracija. Bez pritiska da budem odlična svakog dana. Nakon 20 minuta tišine, ja sam bolja verzija sebe. Nakon sat vremena — novi operativni sustav.

Tko sam ja kad sve utišam?

Shvatila sam nešto važno: snaga nije u tome da izdržiš. Snaga je u tome da se obnoviš.

A zima je savršena za obnovu. Ne vidi se rast, ali on se događa ispod površine.

Tako se događao i moj. Neki dan sam šetala, iskoristila sam sunčani trenutak i ukrala trenutak za sebe. Dopustila suncu da me miluje.

U jednom trenutku sunce me podsjetilo na nešto jednostavno, a tako važno — da je život uvijek ciklus.

Najprije mirovanje, onda priprema.

Pa rast.

Pa cvjetanje.

Pa plodovi.

I onda sve krene ispočetka — ali svaki put s malo više mudrosti.

Razmišljajući o ciklusima, utješila me misao — ako priroda može stati bez grižnje savjesti, mogu i ja. Ako drvo može odbaciti lišće znajući da će sve opet doći na svoje, mogu i ja otpustiti ono što mi ne služi.

• Što je stvarno važno?
• Koji projekti nose smisao, a koji samo buku?
• Što želim ponijeti u novu godinu?
• Što sam spremna pustiti da otopi kao snijeg pod prvim suncem?

Ovu godinu ću pamtiti po lekcijama koje su me oblikovale više nego bilo koji plan: da je hrabrost tiha, da je dom najsigurnija luka, da djeca uče nas koliko i mi njih, da je posao živi organizam koji raste s tobom, da je humor spasitelj, da ljubav miriše na cimet, a da je mir najveći luksuz modernog doba.

Ne brojim odavno više uspjehe i poraze.

Brojim trenutke:

• kad sam se usudila, iako me bilo strah
• kad sam izabrala mir umjesto kaosa
• kad sam rekla “ne” bez grižnje savjesti
• kad sam zaplakala i pustila
• kad sam se nasmijala i otvorila.

I kad sam shvatila da sam ove godine postala verzija sebe na koju sam ponosna — nesavršena, ali svoja.

Za kraj — nešto što želim sebi, tebi i svima koji se u zimi traže:

Da se usudimo stati.

Da si dopustimo nježnost.

Da se obradujemo malim stvarima.

Da se zahvalimo sebi, ne samo drugima.

Da unesemo svjetlo tamo gdje srce kaže, ne gdje kalendar zahtijeva.

Da kuća zamiriši na nešto toplo, domaće.

Da pronađemo svoj ritam — makar bio drugačiji od svih.

I da nova godina donese samo ono što može stati u mirnu dušu: nježnost, hrabrost, jednostavnost i prave ljude.