Kad se dopust završi, dopust tek počinje

Na dopust sam, kao i većina, krenula s punom torbom. I shvatila vrlo brzo – s previše prtljage i previše očekivanja. Moji ciljevi su bili jasni: napokon odmoriti tijelo, kvalitetno se družiti s prijateljima i djecom koja su išla s nama. Htjela sam uhvatiti jutra za vježbu i kupanje, za kavu dok djeca spavaju, dočekati zalazak sunca i otići na romantično noćno kupanje.

Film u mojoj glavi uključivao je romantičnu svjetlost, opuštene razgovore i savršenu kulisu. Samo što u stvarnosti film nikada ne ide baš tako.

Što sam dobila? Oblačne i kišovite dane, umorno tijelo i spoznaju da većinu planova neću ostvariti. I kao toliko puta prije, sama sam sebi bila najveća prepreka. Ali, iskreno, ne mogu reći da je dopust bio loš. Uspjela sa ponešto izrealizrati, a najbolje stvari su se ionako dogodile – neplanirano. Poput jedne večeri s većim društvom kad smo ostali dugo u noć, uz obilje vrhunske hrane, plesa, smijeha i koktela. I poruka od susjeda da se stišamo. A onda produžetak dopusta i – potpuno neočekivan, adrenalinski rafting na Uni, koji me oduševio. Nije bio u planu, ni blizu. Odjednom smo već sjedili u gumenjaku, okruženi zelenom džunglom i vodom toliko bistrom da si mogao brojati kamenčiće na dnu. Spontanost, smijeh, pokoji »ups«, i onaj trenutak kad shvatiš da se najbolji trenuci rađaju baš onda kad ne planiraš ništa.

Da ne zaboravim – muž i ja imali smo i digitalnu verziju dopusta. Onaj prizor o kojem sam već tisuću puta pisala kada sam zagovarala digitalni detox – prekršili smo već prvi dan. Ja sam pisala mailove, on je završavao projekt. Oboje sa sunčanim naočalama i osjećajem da radimo negdje između odmora i obaveza. Moram priznati – nije mi smetalo. Jer ako već moraš tipkati, onda je bolje to raditi s pogledom na more i koktelom u ruci.I dalje zagovaram odmak od posla i e-mailova, no to je često u potpunosti nemoguće – osobito kada si na svom.

I onda – dođe kiša. Ali znaš što? Gledaš je drugačije. Kiša znači ples u kapljicama. Vjetar te podsjeti da imaš kosu. Sunce te nauči da se ponekad treba samo uvaliti u sjenu i biti miran.

Kad sam došla kući, odlučila sam izvući pouku iz svega. Stvoriti si ono što želim – sada, a ne čekati idući godišnji, ljepše vrijeme... Odlučila sam imati dopust i kad je dopust već završio.

I uspjelo nam je. Otišli smo napuniti baterije u Alpe. Neki dan smo uzeli gradske bicikle i napokon prevozili cijelu Pot spominov i tovarištva u Ljubljani. Prvi put – do cilja. Onaj osjećaj kad sjediš na klupi, gledaš rijeku i pitaš se: »Zašto, pobogu, ovo nisam napravila već prije?«

Nastavili smo. Sljedeći dan, za deset minuta, već smo bili u centru Ljubljane – turisti u vlastitom gradu. Sladoled u jednoj ruci, fotoaparat u drugoj. Ručak na tržnici na Otprti kuhinji. Bez prtljage, bez traženja parkinga, bez očekivanja. I baš je zato bilo savršeno.

A navečer – Perzeidi- kiša meteora iz Tivolija. Bez mora, bez grčkog otoka. Samo trava, par komaraca i nebo koje je nadmašilo svaku Netflix seriju. Tamo sam prvi put stvarno udahnula – polako, duboko. Kao da mi priroda šapuće: »Djevojko, ništa ti ne treba, sve već imaš.«

Samo trenutak – ovdje i sada. Dopust koji se ne upisuje u kalendar. Dopust koji ne brojim u danima, već u osjećajima koje ukradem za sebe.

Pouka koju sam ponijela:

• Ne čekam više na godišnji.
• Uzmem ga svaki dan – deset minuta, sat, popodne ili vikend.
• Nekad je dovoljan piknik u obližnjoj prirodi, odlazak na tržnicu kao turistkinja ili obična šetnja u tenisicama do brda.

Dopust je stanje duha, a ne lokacija. A humor koji pronađem u svemu tome – najveći je suvenir. Kad vidim sebe i muža kako tipkamo mailove na plaži i pomislim: »E, ovo će biti anegdota za unuke« – znam da je to ono pravo.

Ko se dopust konča, dopust tek počinje. I sada znam – ne tražim ga više u katalogu, nego u malim, ukradenim trenucima. Jer kad sam u prirodi – bio to obližnji park Tivoli u Ljubljani, Alpe ili rijeka – dopustim sebi da jednostavno budem.