SAMO JOŠ OVO DA NAPRAVIM

Priznajem, to je rečenica koju sam dugo ponavljao – kod kuće, u uredu, pa čak i na odmoru. Ali više ne. Priče koje poznajemo i tijelo koje kaže „dosta“, kad-tad te zaustave. Dok se ne dogodi tebi, samo odmahneš rukom.

Već neko vrijeme primjećujem da više nemam toliko energije da radim do kasno u noć. Godine? Možda. Ali kad ti tijelo „nježno“ kaže: „ej, dosta je“, staneš. U prošlom broju pisao sam o tome koliko mi je važno da prije odmora zatvorim otvorene stvari i tako pospremim stol. A kako je bilo ovaj put na odmoru? Rečenicu „samo još ovo da napravim“ rekao sam najviše dvaput. Razlog? Ljetno zatišje? Upozorenje tijela? Stroga žena? Vjerojatno sve to. No činjenica je jedna: svatko treba odmor i isključenje.

Digitalizacija nas je dovela do toga da smo dostupni uvijek i svugdje. Ako je već tako, neka pomogne i kod isključenja. Usput – ne, u automatskom odgovoru „odsutan iz ureda“ nemam napisano: „koristim godišnji i imam pravo na isključenje“. To sam vidio samo dvaput ili triput – i to u javnoj upravi. Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da se čovjek na odmoru odmori, ali da to još napišeš u automatski odgovor? To mi je već malo smiješno. I barem smo na tom području bili među prvim državama koje su to pravo zakonski uredile. Bravo mi. :)

Uostalom, dovoljno je i jednostavno obavijestiti. Ili utišati notifikacije. Tu sam ove godine napravio korak naprijed: ujutro preletim poruke, ako je nešto hitno – odgovorim, isto navečer. Više ne. Ako ne gori, pričekat će.

Što još pomaže? Ako ti žena donese koktel ili hladno pivo – naravno ne s ljutitim pogledom. Tada znam da moram odmah prestati…

Ostalo je isto kao lani: godišnji je vrijeme za odmor, ali donese i nove ideje. I ove godine ih je bilo dosta – ne samo za postojeća rješenja, već i potpuno nova, jednostavna. U Bosni ih brzo dobiješ, jer se tamo još uvijek u mnogočemu kasni. A to za mene znači još više razmišljanja i ideja, a moj mozak ionako jedva podnosi sve te podivljale misli. Preko dana se jedva smire, a pred jutro me već bude: „Dobro jutro, što ćemo danas smisliti?“ – iako je vani još noć. Da, utišao bih ih, ali za to je potreban dulji odmor.

Zato sam posao tijekom odmora jako smanjio. A boljem odmoru pripada i to da ne planiraš previše što ćemo raditi. Tu još nisam najbolji, da bih se više isključio, jer idu i djeca sa mnom. Ali brzo će tome doći kraj – odrastu i više neće htjeti ići.

Ako pak pogledam šire: samo jurimo. Svijet se okreće sve brže. U privatnom sektoru, posebno u start-up svijetu, mantra je „spor si, drugi će te prestići“. Ali znate što? Pa neka me prestignu. Radije to, nego da me prestigne „Matilda“. Radije ću popiti koktel, uzeti knjigu ili se družiti s obitelji i prijateljima. Mi smo socijalna bića – i to nam treba.

I poanta? Posao će pričekati, vjerojatno ćemo nešto i propustiti. Ali vrijeme za ljude koje volimo – to ne.