Vizija ili izgovor?

Postoji zanimljiv obrazac koji možemo primijetiti gotovo svugdje – u poduzećima, institucijama, državama i naposljetku i kod pojedinaca – a to je da ljudi bez vizije vrlo rijetko naprave pogrešku, ali istovremeno još rjeđe naprave bilo što vrijedno spomena, jer stoje na mjestu, promatraju, analiziraju i čekaju “pravi trenutak”, koji naravno nikada ne dolazi, jer ga u stvarnosti ne stvaraju oni koji čekaju, već oni koji ulaze dok drugi još uvijek vagaju je li sigurno.

Napredak bez konsenzusa

Ako pogledamo primjer slovenske Planice, koja je svjetski prepoznata. Više nije tajna, već gotovo najava da bi se letalnica mogla povećati do točke gdje bi letovi bili dugi 270 metara. Brzo nailazimo na protivnike, skeptike, sumnje u sigurnost, smislenost i realnost takvog projekta, što je zapravo potpuno očekivano. Svaka ideja koja nadilazi postojeće okvire najprije nailazi na otpor, ali razlika između onih koji ostaju u sumnji i onih koji naprave korak naprijed nije u tome da prvi ne razumiju rizik, već u tome da drugi unatoč tome vjeruju da je napredak moguć i vrijedan truda. Nijedan prvi korak ili promjena nije lagana.

Strah kao pogrešan kompas

Sličnu dinamiku možemo promatrati i na tržištima koja često označavamo kao “rizična”, “nestabilna” ili “previše kompleksna”. Bilo zbog geopolitike, prošlosti ili opće percepcije koju imamo o njima. Svjedočimo sve većem svjetskom egoizmu svjetskih lidera, što je također dovelo do toga da se određena tržišta zatvaraju u sebe. To su UAE i posebno svima poznati Dubai. Potražnja i dinamika tamo se smiruju. No upravo ta “tišina”, koju mnogi razumiju kao upozorenje i strah, za druge je signal da se stvara prostor gdje se konkurencija smanjuje ili još nije zauzela sve pozicije i gdje oni s dovoljno hrabrosti, vizije i prije svega konkretnim rješenjem zaista mogu ući.

Veze koje otvaraju vrata – ali ne rješavaju ništa

Naravno, bilo bi naivno tvrditi da ulazak na takva tržišta ovisi samo o hrabrosti i kvaliteti rješenja. Vrlo brzo se susrećemo i s realnošću odnosa, poznanstava i takozvanog “biti naš”. Tu nastaje razlika. Poznanstva, veze, a ponajviše “biti naš” te koliko će debela kuverta završiti u džepu. I to je sve prisutnije i svugdje – u Europi, SAD-u kao i državama Bliskog istoka. Naravno, govorim o javnoj upravi, jer u privatnom sektoru svaka tvrtka koja je radila da dođe na tržište i do određenog uspjeha vrlo dobro zna da su ključni kvaliteta, dosljednost, hrabrost i preuzimanje odgovornosti.

To ne znači da je svaki posao rezultat korupcije, daleko od toga, već da je povjerenje valuta koja otvara vrata i da bez njega često ne dolazimo ni do točke gdje bismo uopće mogli predstaviti rješenje. Tu nastaje razlika među državama. U UAE povjerenje stanovništva u javne institucije je visoko, iako se radi o apsolutnim monarhijama, gdje su “javne” institucije zapravo produžetak kraljevske vlasti. Podaci pokazuju da stanovništvo tu strukturu doživljava kao stabilnu i učinkovitu. Tamo je, naravno, važno s kim razgovarate, ali je jednako važno da odvojite vrijeme za druženje s njima i da ih obavezno posjetite. Online sastanci nisu dovoljni. Prije svega, morate im pokazati vrijednost rješenja/proizvoda i njegovu primjenjivost.

Povezanost sama po sebi nikada nije dovoljna ako iza nje ne stoji nešto što zaista funkcionira, jer sustav, bez obzira koliko bio zatvoren ili otvoren, dugoročno ne može nositi loša rješenja, posebno u vremenu kada digitalizacija sve više otkriva što funkcionira, a što ne.

Digitalizacija kao test realnosti

I ovdje dolazimo do digitalizacije, koju danas svi rado spominju, često kao frazu, a još češće kao izgovor zašto nešto još nije moguće ili zašto “sustav još nije spreman”. No u stvarnosti digitalizacija ne pravi razliku između regija, kultura ili političkih sustava. Vrlo jednostavno postavlja ogledalo – donosi li rješenje vrijednost ili ne, omogućuje li bolje razumijevanje korisnika, personalizaciju, optimiziju procesa i veću učinkovitost, ili ostaje na razini prezentacija i lijepih obećanja.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da i u državama koje se smatraju zatvorenijima ili čak korumpiranima, gdje bez osobnog kontakta, višestrukih posjeta i građenja odnosa uz čaj ili večeru praktički ne možete započeti ozbiljan razgovor, i dalje postoji vrlo jasna razlika između onih koji dolaze samo po posao i onih koji donose rješenje. Potonji ne traže prečace, već razumiju da povjerenje nije nešto što se kupuje, već nešto što se gradi, i da dobro rješenje često postaje i argument za one s druge strane da ga podrže, jer im omogućuje da i sami ostvare rezultat – i time izgrade vlastitu vjerodostojnost.

Kombinacija koja razlikuje ideju od realizacije

Zato je rasprava o tome je li neko tržište “pravo” ili “pogrešno” često pogrešno postavljena. Pravo pitanje nije kakvo je tržište, već tko smo mi kada odlučujemo. Tražimo li razloge zašto ne ide ili načine kako bi moglo ići. Čekamo li da se stvari smire ili razumijemo da se prilike ne pojavljuju kada je sve stabilno.

Na kraju se stvari uvijek iznova svode na prilično jednostavnu, iako ne nužno laganu kombinaciju:

• Vizija bez hrabrosti ostaje ideja,
• Hrabrost bez rješenja brzo postaje rizik,
• Rješenje bez povjerenja često ostaje neprimijećeno,

a kada se te stvari spoje – kada netko vidi dalje, usudi se napraviti korak naprijed, donese nešto što zaista funkcionira i pritom izgradi odnos koji omogućuje implementaciju – tada govorimo o realizaciji.

I upravo ti ljudi, koji ne čekaju savršene uvjete već razumiju da oni u stvarnosti nikada ne postoje, na kraju definiraju tržišta o kojima drugi kasnije govore da su “uvijek bila perspektivna”.